Iskustvo misija na otoku Krimu – II. dio

Autor: S. Anna Alberti

Petak, 22. listopada 2010.

Dragi slušatelji Duhovnih poticaja, u povodu misijskoga tjedna i danas poslušajte nešto iz moje misije s otoka Krima u Ukrajini gdje sam provela 7 godina.

Mi sestre Franjevke Marijine misionarke na Krimu, zajedno sa župnikom išle smo u naše župe, ali također u druga sela. Tamo često živi samo 5-10 katolika. Molitveni susreti bili su u kući jednoga vjernika a drugi su tamo dolazili. U selu smo bili jedanput u mjesecu, zato što su ona bila daleko od grada. U selima su ostali samo bake i djedovi, mladih nema jer su otišli živjeti u grad.

Tamo gdje su bili npr. Poljaci ili Bjerorusi vjera je preživjela zato što su oni molili krunicu i imali su male knjižice iz tisuću osamstote godine.

Posebno sam voljela kada smo odlazili u stepe, inače one prekrivaju pola Krima. Što su stepe? To su veliki ravni prostori u kojima su sela jedna do drugih odvojena 30-50 kilometara. U vrijeme komunizma Staljin je pomiješao puno različitih naroda. Ljudi su živjeli od komunističkog gospodarstva koje se raspalo. Sada ti ljudi ne dobivaju nikakve mirovine nego u zamjenu dobivaju brašno i krumpir. U njihovo smo selo dolazili, a vjernici su imali priliku za ispovijed, Sv. Misu i bolesničko pomazanje. Jako sam voljela dolaziti tamo zato što se nitko ne brine za ljude koji tamo žive. Oni nemaju novca za liječnika ali nažalost nikoga to ne zanima. Mi smo za njih bili nada da ih Bog nije zaboravio. Stepe uvijek ostanu u mom srcu i ovi ljudi puni dobrote i velikoga srca. Za mene je bilo jako zanimljivo da se nikada nisu žalili na svoj život. Bili su potpuno pomireni sa svojom prošlošću. Oni su jednostavni i veliki ljudi.

Svaka 3 mjeseca trebala sam ići u Poljsku na granicu za pečate. Putovanje vlakom je trajalo 2 dana i dvije noći. U vlaku sam susrela mnogo zanimljivih ljudi. S njima sam puno razgovarala o vjeri, jer je to bila dobra prilika za razgovor. Zbog toga što je putovanje bilo dugo, često su ljudi u vlaku govorili o svom životu. Ljudi su jako otvoreni i puno pričaju s drugima.

Kada ideš u drugu državu misliš da ti možeš dati puno tim ljudima. Ali stvarnost je drugačija da daješ sebe i ono što imaš a za uzvrat dobivaš puno više kod ljudi od kojih ideš!

Krim me je naučio raditi smireno, poslušno. Kao Katolička crkva bili smo poput „kapljice u moru“ ni jednoga uspjeha, sve tiho i malo, ali doživjela sam malu zajednicu vjernika, koja jako voli Isusa i jako je živa!